<	siječanj, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Opis bloga

Linkovi

skrpun

utorak, 28.01.2014.

Hrvatski put Na sprovodu uz njihovog 'ww' bilo je još 6 kombija i dva mala auta. Bez pompe, skromno (a kako bi i bilo drugačije kad su se u zadnje vrijeme više svađali nego normalno razgovarali), odradili su ispraćaj. Došli su iz Drage a to je daljina od nekih 500km, dva puta su stali na kavu, smijenili vozača pa nastavili. Dogovor je da se ide odmah natrag jer nisu imali namjeru dangubit i bacat se u trošak spavajući u hotelu. Tako je i bilo, 'kome je putovati nije mu drijemati' reko bi naš narod. Krenuli su iz pravca Pule a volan je preuzeo stariji brko koji je imao najviše vozačkog staža. Obuzelo ih je neko olakšanje, nekakva vedrina, kažu da je uvijek tako nakon pokopa. Čim se pokojnik zaprpa raspoloženje poraste kao da padne teret sa srca, valjda je to u prirodi čovjeka što li? S njima su bila dva mladića kao ćaćini izaslanici i dok su stariji udobnije namjestili trbušine i bekine spustili na prsi, oni su zvijerili kroz prozor diveći se okolišu. Ubrzo se začula muzika hrkača dok je stari dizelaš od 1600cm lagano klizio i grabio kilometre. Bilo je to pred Uskrs, vrijeme je bilo oblačno ali prizori koji su promicali bili su vrijedni divljenja. Do rotora blizu Labina stigli su nakon uru i nešto više vožnje, oko 18h. Dug je put do kuće. Pred njima se ukazala nizbrdica s krivinama, je li se to samo čini, ali put se kao suzio. Jedan od mladića obratio se vozaču. - Mislim da smo na pogrešnom putu. - Je, tiš mi reć. Kasam ja dobijo vozačku tis još bija ćaći u mudima. - Ali skrenuo si desno? - Dašta nega desno boktepopiša da di ću drugo skrenit? - Trebali smo pravo. - Ne boj se, dok vidimo more na pravom smo putu. Onda se javio drugi mladić. - Možemo vozit i uz Crveno more a di ćemo stić? - Šta vi znate, polagali ste prija godinu dvi i mislite da ste najpametniji znate li vi kasan ja dobija dozvolu a? - To nije bitno. - E nije kako da ne. '79 Učapljini ej, 79 es čuja paš ti meni reć di ću vozit. Muč tamo i ne prdi. - A nisi moga u svome gradu polagat? - ?! Prometa skoro da nije bilo a ono 'dok vidi more na pravom je putu' ima neke logike a nikoga drugo nije briga pa mladići nisu dalje komentirali nego su nastavili promatranjem krajolika. Na kraju nizbrdice ukazalo se mjesto i lijepa plaža, opet su mladići upitali: - Di smo sad? - Rabac ali ne vidiš? - Skrenuli smo jel sad vidiš? Šofer se nakašljao, taj vražji ego…nema nazad. Od razgovora jedan za drugim spavači su se budili i krenula su pitanja 'šta je bilo', 'ima li problema', kako se magistrala stisla'? Mladići su trijumfalno oglasili da ovo nije magistrala nego krivi put i da se moraju vratiti nazad. Nazad! Nema šanse, bio je odgovor većine. - Frane je si li na pravom putu?- pitali su vozača a on je odgovorio da se ne brinu jer je sve pod kontrolom. Došli su do nekog raskršća, jedan uski trak je išao pravo a drugi malo širi lijevo između kuća uzbrdo. Mladići su inzistirali da se vrate nazad, lakše je i sad nego još više zaglibit. Frane je prikočio i stao jer on ulijevo ne vozi, tako se udaljava od mora. Nema nazad čula se većina a onda su ponudili jednom od mladića da vozi ali nema nazad. Mladić je upalio i krenuo lijevo računajući ako vozi uzbrdo taj loši put ipak će ih dovesti do magistrale. Uspon je bio kao uz nos i nestalo je asfalta, dalje se nastavljao beton a put je sličio na granu sa grančicama ali iste širine. Nema putokaza, nema pomoći, vozi pa kud stigneš. Ubrzo je motor promijenio zvuk i postao lijen. Pod zadnjim sjedalom se dimilo (motor) ali ne smije stat jer neće moć krenut. U putničkom prostoru dopirao je miris paljene ferode, i kvačilo je platilo. Trajalo je uspinjanje a onda je nestalo betonske podloge, nastavljao se makadam ali sužen da su kotačima dirali stijene. Dalje se nije moglo, na put se nastavljala kozja staza kroz hrastovu šumicu. Svi su ronzali sebi u bradu a onda je kao po dirigentu počelo optuživanje. Prvo su okrivili mladiće jer kako će oni, mlatimudani i neiskusni dripci voziti ljude a onda se optužba proširila pa je svako svakome bio kriv te se sa teme skretanja vrlo brzo prešlo na vrijeđanje. Ubrzo je krenulo iskopavanje starih grijeha, izgledalo je kao da su svi skrenuli. Ko zna kad bi to stalo i bi li se dovatili za prsi da se nije oglasio Frane. - A pogledajte ovoga raja, ovoga pogleda, ove divote! Ima li iko na baloti lipšu domovinu nega mi Rvati. Čini se da je ovo svima dobro došlo za prekid neprijateljstva pa su samo gledali bez riječi. - Je li mlatimudan jel ono tamo Italija? - Cres!- kratko. - Da da Cres. Ne može biti krivog puta u LN kad je svaki kantun ka majčin zagrljaj a potok suza njezina. - Ae batali se nježnosti molin te, ljudi što ćemo sad? Zaigrala je bekina kod drobonje: - Jab da ovi dripci štos nas uvalili u govna sad i izvuču, dašta. Ko je za? Svi.- reče jedan. Kad su ispraznili mjehure i ispuhali crijevo sačekali su da mladić okrene kombi. Jedva ga je kresnuo a onda se lagano vraćao u rikverc i dva puta nasjeo s pragovima. Tako se dovukao do prvog dvorišta tek započete vikendice i tu se okrenuo. 'Ostali smo bez goriva', napomenuo je. Kad su posjedali krenuli su nizbrdo u prvoj a motor i ako bez goriva i dalje se vrtio i kočio. Kočenjem motorom i brenzom spustili su se do asfalta a onda se u prvi sumrak rastrčali po kućama proseći nafte da se mogu dovesti do pumpe. Da nevolja nikad ne dolazi sama uvjerili su se po crnim flekama koje su ostajale na asfaltu iza njih. Curilo je ulje na prednjem semeringu radilice. Nakon one grozne nizbrdice i prolaska kroz mjesto gdje su ljude oglobili za naftu, dočekala ih je uzbrdica sve do onog istog mjesta gdje se nije trebalo skrenuti. - A diš sad skrenut mlatimudane?- pitao je Frane. - Pa desno u pravcu Rijeke, Zadra, Splita… - Desno dašta a meni ste prigovarali kad sam skrenuo desno! - ? Tako je to, nekad moraš učiniti korak unatrag da bi se vratio na pravi put.

subota, 25.01.2014.

Ljudski je griješiti Da se 'Nadan Sanader' dosjetio spasonosne ideje, malo stisnuo zinuti šupak i lanuo 'urbi et orbi' poput biskupa Uzinića: 'nije moralno ali je po zakonu', povijest bi drukčija bila! Isprika narodu puno znači jer narod je milostiv i sažali se nad paćenikom pa oprosti što nas i Crkva uči a onda bi ga i vlast pustila na miru, ta i ona je iz naroda iznikla. Ali nije. On je pogriješio! Iako poliglot on je svjetski poznatu frazu 'urbi et orbi' preveo kao jedanaestu zapovijed 'turi u torbi'! I tako ispada da je biskup Uzinić učeniji od 'Ive Vidoševića' i da se vrlo dobro snalazi u šumi zakonskih propisa. Sad je puno razvidnije zašto Crkva nema problema s porezima i ukazuje na dobar klerski kliker a da je doista tako svjedoči opstojnost od preko 2000 godina i to uvijek na vrhu odakle je pogled mnogo bistriji. 'Mi bi trebali biti moralna vertikala ovog društva a nismo', skrušeno je izgovorio biskup a kad priznaš po automatizmu pola ti se oprašta a ono drugo pola ostavljeno je za pregovore jer kako biskup reče sad je biskupija u gubitku 20 milijuna a to netko mora namirit. Dakle pregovori će započeti s otpisom porezničkog i crkvenog duga prema državi a završit će time da će država Crkvi pokriti gubitak od 20 milja. Kako to? Tako, Crkva para nema to znamo, njihova privreda je zakržljala a i ko je kad vidio da pop nekome daje, tako nešto ne možemo sebi dopustiti. Eto i velečasni s Vranskog jezera je primio kako tiskovine i portali javljaju. Javio se i don Vinko Sanader i podsjetio državu da valja dati prilog za baziliku koja se gradi u Solinu. Vjerujem da hoće država pomoći jer kad je pomogla izgradnju crkve u Kninu mora i u Solinu! Prilog od 5000 eura dao je i neimenovani građanin, Ivo, Nadan, Darko, nije bitno. Zanimljiva mi je rečenica: 'nepoznati donator dao je 5000eura', koja je postala mantra među svećenstvom jer istu rečenicu sam čuo i od svećenika u mome gradiću a kaže: 'draga braćo i sestre nećete vjerovat ali jutros sam u poštanskom sandučiću našao kovertu s 5000eura i pisamce u kome piše. Don Tomislave, želja mi je da ovaj prilog podijeliš na dva dijela, pola Crkvi a pola tebi jer znam da si dobročinitelj i da ćeš svoj dio podijeliti potrebitima'! Eto sad znate s kolikim iznosom možete pomoći ako nemate više. A zašto im ne bi pomogla kad i oni, Crkva, zdušno pomažu državi u svakom problemu i sve dijele kao braća. Bilo bi lijepo kad bi na otvorenju crkava svečani govor održao gospodin Tomislav Karamarko s naglaskom kako je 'SDP nasljednik SKH koji je ubijao ljude' a mogli su, imali su priliku na vrijeme okrenuti jaketu a nisu. I na kraju svečanosti kao poslastica neka nastupi duet Josip i Marko Perković i propjevaju nešto prigodno.

utorak, 21.01.2014.

Svijet znanja I ako živimo u digitalnom dobu a svijet je postao malena svemirska lopta dostupna svima poput igračke, u mnogim našim krajevima papršnjak je i dalje ostao simbol i mjerilo kulture i okusa. Usmenost i plemenski gen u našem društvu nadvisuju sve oblike obrazovanja postavljajući norme u skladu sa osobnim znanjem. Što nam je znanje dostupnije a to doista jest i kada smo svjesni da nedostatak znanja rađa 'simbole', sve više se diploma stječe trgovinom na diku i ponos vlasnika. A taj komad tvrdog papira ispisan krasopisom ili novijom tehnologijom uz to što je ponos i dika vlasnika, golemi je teret često puta s nesagledivim posljedicama kako za pojedinca tako i za društvo. Unatoč tome takve pojave ne umiru već se rađaju nove i granaju se na svim nivoima i socijalnim slojevima stvarajući mrežu i paralelni svijet (ne)znanja koji je jako duboko implementiran u društveni život i poredak. Kada bi se takve diplome koristile samo u svojstvu titule da vlasnik može lebdjeti i graktati iznad kokošinjca, onda kao takve ne bi predstavljale opasnost osim sramote nanesene kolegama koji uz diplomu posjeduju i znanje. Ali kada se takve diplome koriste u stuci koja je na istoj naznačena onda je to opća opasnost koje vlasnik nije niti svjestan. I ne može biti svjestan jer u tom slučaju ne bi se ni upustio u takvu rabotu pa kao nesvjestan grabi i srlja u izazove tako da u načelu uvijek ima pijuna ispred sebe. Pijuni stradaju! A što je Narod do li pijuni? Da li bi se vlasnik imaginarnog znanja atestiran diplomom začetom u nekom lokalu i rođenoj na fakultetu uz kumovanje 'teleta' neokrznut otisnuo na slično radno mjesto u nekoj zapadnoj zemlji? Moguće, ali na tome 'moguće' i ostane jer tamo nema leđne i bočne čuvare te se ne upušta u neispitano lovište već i dalje ostaje u sigurnoj bari kod zemljaka. No odustati neće jer ne zna koliko ne zna i ne može shvatit koju odgovornost nosi njegovo namještenje pa prijetnje kako će otići u inozemstvo za boljom zaradom sliče lakrdiji. Jedno je sigurno, takvi znalci neće odabrati poziv 'učitelja' i zaziru od toga kao vrag od tamjana ali sigurno hoće zasjesti na mjesto s kojega će upravljati s 'učiteljem', gradom, državom. I na kraju nameće se pitanje zašto se ne raskrinka svaka diploma dobivena mimo legalnog načina školovanja? Iz dva jaka razloga. Prvi je što takve diplome u načelu imaju solidne ocjene a drugi razlog je mrak. Stoga će još dugo legalna diploma služiti samo kao ulaznica za burzu rada a mlada osoba će kao cvijet venuti u Lijepoj Našoj i samo će bijes u njoj cvjetati.

srijeda, 15.01.2014.

Strah "Kad je prolazio Vlak slobode, vidio sam dim. Bio sam ljut jer nije naloženo nikakvo postupanje. Bilo me strah da predsjednik Tuđman iz vlaka ne vidi dim, jer bi nas onda sve napao" Izvor, Dnevnik.hr „Kad je prolazio Vlak slobode, vidio sam dim“. 'Zašto se vidi dim'? (Bio sam bijesan jer dobro sam znao od čega potječe. Bio sam bijesan jer sam znao što dim skriva? Bio sam bijesan zašto se pale nečiji domovi, nečiji trudi? Udomimo psa, spasimo psa iz jame i to je vijest koja povuče suzu. Zašto i Oni nisu makar psi?) „Bilo me strah da predsjednik Tuđman iz vlaka ne vidi dim, jer bi nas onda sve napao"! (Predsjedniče, onaj dim što se diže… tamo su Grubori. Bojim se da taj dim skriva nešto strašnije od samih kuća. Moguće je da su starice i starci bili pripadnici srpske vojske? Moguće je da su skrivali arsenal oružja? Ali je moguće da su bili tek umorni starci koji čekaju svoj red? Moguće je ali to nećemo doznati, leševi šute.) „Bilo me strah da predsjednik Tuđman iz vlaka ne vidi dim, jer bi nas onda sve napao"! Generale! Čemu toliki strah? Kako bi vas to Tuđman napao, šakama, čizmom ili možda perom? Da, možda baš perom? Ima li išta svetije od one Matoševe: 'Postati čovjek je ljepše nego postati kralj'.

srijeda, 08.01.2014.

Most Iskrena sućut roditeljima i rodbini stradalih, mladića i djevojke! Nakon tragedije na pruzi ispod nadvožnjaka u Ražinama s pravom se možemo upitati tko je slijedeći ili što je slijedeće? Možda ovo zvuči kao zazivanje nesreće, kao zloguke slutnje ali vjerujte mi pitanje je sasvim na mjestu. Radi se o nadvožnjaku preko pruge ili kako ga mještani jednostavno zovu 'most'. Ovaj 'most' rađen je za potrebe TLM-a davnih 50-ih godina minulog stoljeća s dva kolnička traka ali tolike širine da se dva šlepera ili autobusa ne mogu mimoići. Na početku nadvožnjaka i stoji znak za prvenstvo prolaza. Rađen ja za ono vrijeme i ispunio je svoju zadaću. Nadvožnjak sa strana kolničkog traka ima nogostup za pješake ne širi od pola metra. Hodati tim nogostupom prava je ludost. Ako imate sreće da vas ne dohvati retrovizor ono vjetar vozila sigurno hoće. Pogledati dolje na tračnice isto je tako jeziv prizor i onda se nije čuditi zašto pješaci prelaze prugu da bi se stiglo na drugu stranu. Da postoji normalan nogostup uz cestu i preko mosta ne bi se pješačilo duž pruge ni za doći u sadržaje Dalmarea. Izbor je sužen, 'most' ili 'preko pruge'. 'Preko pruge' je posve uobičajen svakodnevni prelazak svim generacijama i ako je to mjesto do sada odnijelo nekoliko života. U zlatnim godinama TLM-a svi radnici iz Ražina Gornjih redovito su tuda stizali na posao. Djeca iz Ražina Donjih svakodnevno su tuda išli u školu koja se nalazi u Ražinama G. U tom vremenu bilo je nekoliko slučajeva stradanja djece koja su prelazila 'most' ali do dan danas on je ostao kakav je bio od 'rođenja'. U novije vrijeme školarce vozi autobus a u TLM-u ako netko i radi iz RG do posla odlazi osobnim autom i ako je to razdaljina od nepunih 1000m. Most je u jako lošem stanju. Po kolniku se pojavljuju rupe i vidi se željezo pa se to okrpi da se oko zavara. Međutim beton se raspada od vibracija što od vozila odozgo, što od željeznice ispod. To je proces o kome se mora voditi računa ali… Kad se radila 'Dalmatina' ovaj most je bio u nekoj opciji spoja auto-puta s magistralom pa se govorilo da će uz ovaj most raditi novi ali od toga se, nažalost, brzo i lako odustalo. Političke garniture se smjenjuju a problem ostaje. Evo sad je i Nikica Penđer u vlasti a taj problem mu je pred nosom i odlična prilika da nešto učini za svoj kraj. Možda bi 'most' i bio u fokusu da se nalazi ispred zgrade županije ili na šibenskoj poljani!

petak, 03.01.2014.

Gospodarski makroi Bio sam klinjo kad sam od Ćaće čuo priču o jednom zemljoradniku iz susjednog sela, dosta neobičnu da mi je još uvijek u živom sjećanju. U ono vrijeme ogovaranje ili u narodu znano olajavanje nije imalo 'kredit' kao sad pa bi se prije puštanja jezika u promet prvo uključio mozak. Da priča živi u ovom vremenu 'Ćifuta' bih nazvao Hans a majstora-bačvara Hrvoje. Ne znam da li je bio veći radnik ili lupež, počeo je Ćaća storiju. Što okom vidi to rukama stvori ali i mane! Imati samo imati, što više od ostalih imati i pokazati se a bio je škrtiji od ćifuta. U njegovoj kući ni prase nije smjelo biti debelo a kokoš je morala nesti dva jaja dnevno. 'Bog živio puno rukica a ubio puno guzica'! A radnik…takav se više ne rađa. Kad bi okopavao loze i uvatio ga mrak u vinogradu on bi upalio feralić i okačio ga o kaišu da može dovršiti posao. Nerijetko bi mu žena donosila obrok na njivu ali on ne bi prekidao s poslom bilo da je oranje ili kopanje u pitanju. Ako je kopao onda bi prije nego zamane motikom, a to znači da glava ide prema gore, zinuo a žena bi mu tutnula punu žlicu u usta i tako bi ručao. Imao je on i četvoro djece i svi su se pitali kad ih je uspio stvoriti? Kad bi on ili njegovi ukućani prodavali jaja nisu ih naplaćivali po komadu već na vagu pa koliko potegne. No najpoznatija priča o njemu ipak je ona kad mu je majstor popravljao bačve. Došlo je vrijeme da se bačve urede, grožđe je rodilo ko nikad i nagovještaj je da će bit vina ko vode. Kao pravi domaćin koji uvijek misli dva poteza unaprijed pozove on bačvara iz 'sedmog sela' na razgovor i mogući dogovor. Ugostio ga je kako i priliči imućnom domaćinu ne može se reć a onda su prešli na posao. Bačvar je pregledao bačve i njegovo stručno oko je lako donijelo ocjenu o stanju istih pa je tako za popravak 8 bačava sa svojim materijalom odrezao okvirnu cijenu u vrijednosti jednog srednjeg konja. Naravno, konačna cijena ipak dolazi na kraju po završetku posla. 'Ćifut' je zeru podignuo obrve i pristao na ponudu. Bačvar je već slijedeći dan došo sa karom koga je vuko jedan konj. Kar je bio pun raspilanih murvinih duga a u prostoru ispod sjedala bio je drveni sanduk sa specijalnim ručnim alatom kojim se bačvari služe. 'Ćifut' je bio zadivljen majstorovom profesionalnošću ali to nije ničim odavao već je zapodjenuo razgovor s Majstorom kako i u koje vrijeme da budu obroci, što da mu sprema za jelo i tome slično. Utanačili su tri obroka dnevno plus sijeno za konja i Majstoru soba za spavanje pa tako dok ne završi poso a to će potrajati dvadesetak dana. Dali su jedan drugome ruku što je bio najpoštovaniji ugovor i moglo se početi s radom. Istini za volju Ćifut nije škrtario na hrani i piću jer dobro je znao da će zadovoljan čovjek najbolje napraviti posao a u njegovom dvorištu bogufala bilo je što živine što gudina da se oči nagledaju a srce i duša ispune milinom. Teletine, govedine, zeca, jelena…ma kakvi hotel, njemu niko nije mogo parirat. Majstor je pjevušeći smireno radio i Ćifut je bio zadovoljan što je otkrivao rijetkim skrivenim smješkom ali ga nije hvalio i niti mu smetao. Dani su klizili ali se i posao vidio i došlo je vrijeme za lupiti dlan o dlan. Nakon što je posao priveo kraju a gazda pomno pregledao urađeno, bačve su napunili vodom da se 'stanjaju' pa su nakon par sati kontrolirali cure li nekud. Ne! Posao je obavljen besprijekorno i zadovoljni su sjeli za stol. Nakon obilnog ručka i par čaša dobre žutine majstor je napunio lulu i ritualnim pokretima ruku pripalio te otpuhnuo nekoliko dimova. Desnom je držao lulu a lijevom je dohvatio brk i nemarno ga sukao. To je onaj trenutak koji mu je služilo kao uvod prije nego će reći slijedeću misao . - Gazda to bi bilo od mene sve!- gledao je 'Ćifuta' u oči dok je govorio. - Pošteno! Radio si dobro, poso je napravljen i red je da se raskusuramo. - Dobro zboriš, razumni smo ljudi. Majstor je uzeo u obzir dobru hranu, piće i spavanje pa je i njegova cijena bila niža od okvirne pogodbe. Računao je 'bolje da sam ja na štetu nego guzicom zatvoriti vrata'. Kad je brojkama ispisani papir stavio na stol 'Ćifut' je ostao dostojanstven i miran. Majstor je imao potrebu svaku brojku ponaosob obrazložiti pa je to i učinio. 'Ćifut' je potvrdno klimnuo glavom u znak pristanka a onda je iz džepa izvuko notes i olovku pa reko: 'da vidimo kako stoji moja računica'! Majstora je malo zateklo ovo što je čuo i vidio ali, božemoj, nije mu prvi put, reče se 'koliko ljudi toliko ćudi' te nas tako valja i prihvatit. Pedantno dan po dan 'Ćifut' je zapisivao što je Majstor jeo i pio i kad je sve pročitao pitao ga je: 'jel' ovako bilo'? Majstor je odgovorio potvrdno jer poštenju se ne može kontrirat i valja ga se poštivat što je bio osnov ljudskosti. Tako je Ćifut nastavio nizati brojke jednu ispod druge a onda pljunuvši u lapis krenuo zbrajat. Majstor je pratio što radi a kad je račun bio gotov 'Ćifut' je upitao: 'de pogledaj je li ovo u redu'? Uglavnom Majstor je 'Ćifutu' pored učinjenog posla još platio deset dinara za gostoprimstvo i hranu pa je spremivši alat upregnuo konja i obogaćen još jednim iskustvom krenuo svojoj kući.