skrpun

utorak, 28.01.2014.

Hrvatski put

Na sprovodu uz njihovog 'ww' bilo je još 6 kombija i dva mala auta. Bez pompe, skromno (a kako bi i bilo drugačije kad su se u zadnje vrijeme više svađali nego normalno razgovarali), odradili su ispraćaj.
Došli su iz Drage a to je daljina od nekih 500km, dva puta su stali na kavu, smijenili vozača pa nastavili. Dogovor je da se ide odmah natrag jer nisu imali namjeru dangubit i bacat se u trošak spavajući u hotelu.

Tako je i bilo, 'kome je putovati nije mu drijemati' reko bi naš narod.
Krenuli su iz pravca Pule a volan je preuzeo stariji brko koji je imao najviše vozačkog staža.
Obuzelo ih je neko olakšanje, nekakva vedrina, kažu da je uvijek tako nakon pokopa. Čim se pokojnik zaprpa raspoloženje poraste kao da padne teret sa srca, valjda je to u prirodi čovjeka što li?
S njima su bila dva mladića kao ćaćini izaslanici i dok su stariji udobnije namjestili trbušine i bekine spustili na prsi, oni su zvijerili kroz prozor diveći se okolišu.
Ubrzo se začula muzika hrkača dok je stari dizelaš od 1600cm lagano klizio i grabio kilometre.
Bilo je to pred Uskrs, vrijeme je bilo oblačno ali prizori koji su promicali bili su vrijedni divljenja. Do rotora blizu Labina stigli su nakon uru i nešto više vožnje, oko 18h. Dug je put do kuće.

Pred njima se ukazala nizbrdica s krivinama, je li se to samo čini, ali put se kao suzio. Jedan od mladića obratio se vozaču.
- Mislim da smo na pogrešnom putu.
- Je, tiš mi reć. Kasam ja dobijo vozačku tis još bija ćaći u mudima.
- Ali skrenuo si desno?
- Dašta nega desno boktepopiša da di ću drugo skrenit?
- Trebali smo pravo.
- Ne boj se, dok vidimo more na pravom smo putu.
Onda se javio drugi mladić.
- Možemo vozit i uz Crveno more a di ćemo stić?
- Šta vi znate, polagali ste prija godinu dvi i mislite da ste najpametniji znate li vi kasan ja dobija dozvolu a?
- To nije bitno.
- E nije kako da ne. '79 Učapljini ej, 79 es čuja paš ti meni reć di ću vozit. Muč tamo i ne prdi.
- A nisi moga u svome gradu polagat?
- ?!

Prometa skoro da nije bilo a ono 'dok vidi more na pravom je putu' ima neke logike a nikoga drugo nije briga pa mladići nisu dalje komentirali nego su nastavili promatranjem krajolika.

Na kraju nizbrdice ukazalo se mjesto i lijepa plaža, opet su mladići upitali:
- Di smo sad?
- Rabac ali ne vidiš?
- Skrenuli smo jel sad vidiš?
Šofer se nakašljao, taj vražji ego…nema nazad.

Od razgovora jedan za drugim spavači su se budili i krenula su pitanja 'šta je bilo', 'ima li problema', kako se magistrala stisla'?
Mladići su trijumfalno oglasili da ovo nije magistrala nego krivi put i da se moraju vratiti nazad.
Nazad! Nema šanse, bio je odgovor većine.
- Frane je si li na pravom putu?- pitali su vozača a on je odgovorio da se ne brinu jer je sve pod kontrolom.
Došli su do nekog raskršća, jedan uski trak je išao pravo a drugi malo širi lijevo između kuća uzbrdo. Mladići su inzistirali da se vrate nazad, lakše je i sad nego još više zaglibit. Frane je prikočio i stao jer on ulijevo ne vozi, tako se udaljava od mora.

Nema nazad čula se većina a onda su ponudili jednom od mladića da vozi ali nema nazad.
Mladić je upalio i krenuo lijevo računajući ako vozi uzbrdo taj loši put ipak će ih dovesti do magistrale.
Uspon je bio kao uz nos i nestalo je asfalta, dalje se nastavljao beton a put je sličio na granu sa grančicama ali iste širine. Nema putokaza, nema pomoći, vozi pa kud stigneš.
Ubrzo je motor promijenio zvuk i postao lijen. Pod zadnjim sjedalom se dimilo (motor) ali ne smije stat jer neće moć krenut. U putničkom prostoru dopirao je miris paljene ferode, i kvačilo je platilo.
Trajalo je uspinjanje a onda je nestalo betonske podloge, nastavljao se makadam ali sužen da su kotačima dirali stijene.
Dalje se nije moglo, na put se nastavljala kozja staza kroz hrastovu šumicu.

Svi su ronzali sebi u bradu a onda je kao po dirigentu počelo optuživanje. Prvo su okrivili mladiće jer kako će oni, mlatimudani i neiskusni dripci voziti ljude a onda se optužba proširila pa je svako svakome bio kriv te se sa teme skretanja vrlo brzo prešlo na vrijeđanje. Ubrzo je krenulo iskopavanje starih grijeha, izgledalo je kao da su svi skrenuli. Ko zna kad bi to stalo i bi li se dovatili za prsi da se nije oglasio Frane.
- A pogledajte ovoga raja, ovoga pogleda, ove divote! Ima li iko na baloti lipšu domovinu nega mi Rvati.
Čini se da je ovo svima dobro došlo za prekid neprijateljstva pa su samo gledali bez riječi.
- Je li mlatimudan jel ono tamo Italija?
- Cres!- kratko.
- Da da Cres. Ne može biti krivog puta u LN kad je svaki kantun ka majčin zagrljaj a potok suza njezina.
- Ae batali se nježnosti molin te, ljudi što ćemo sad? Zaigrala je bekina kod drobonje:
- Jab da ovi dripci štos nas uvalili u govna sad i izvuču, dašta. Ko je za? Svi.- reče jedan.

Kad su ispraznili mjehure i ispuhali crijevo sačekali su da mladić okrene kombi. Jedva ga je kresnuo a onda se lagano vraćao u rikverc i dva puta nasjeo s pragovima. Tako se dovukao do prvog dvorišta tek započete vikendice i tu se okrenuo. 'Ostali smo bez goriva', napomenuo je.
Kad su posjedali krenuli su nizbrdo u prvoj a motor i ako bez goriva i dalje se vrtio i kočio. Kočenjem motorom i brenzom spustili su se do asfalta a onda se u prvi sumrak rastrčali po kućama proseći nafte da se mogu dovesti do pumpe.

Da nevolja nikad ne dolazi sama uvjerili su se po crnim flekama koje su ostajale na asfaltu iza njih. Curilo je ulje na prednjem semeringu radilice.
Nakon one grozne nizbrdice i prolaska kroz mjesto gdje su ljude oglobili za naftu, dočekala ih je uzbrdica sve do onog istog mjesta gdje se nije trebalo skrenuti.

- A diš sad skrenut mlatimudane?- pitao je Frane.
- Pa desno u pravcu Rijeke, Zadra, Splita…
- Desno dašta a meni ste prigovarali kad sam skrenuo desno!
- ?

Tako je to, nekad moraš učiniti korak unatrag da bi se vratio na pravi put.

- 17:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #